Iako se brojka na vagi često uzima kao ključni pokazatelj tjelesnog stanja, pitanje idealne težine znatno je složenije. Dvije osobe jednake visine mogu imati potpuno drukčiju građu, udio mišićne mase i postotak masnog tkiva, zbog čega ista težina za njih ne predstavlja istu stvar.
Na tjelesnu težinu utječe niz faktora, među kojima su najvažniji dob, spol, mišićna masa i tjelesna konstitucija.
Ograničenja indeksa tjelesne mase
Jedna od najpoznatijih metoda procjene je indeks tjelesne mase (BMI), koji se dobiva dijeljenjem težine u kilogramima s kvadratom visine u metrima. No, BMI ima i značajne nedostatke. Glavni problem je što formula ne razlikuje mišićnu masu od masnog tkiva. Zbog toga osoba s velikim udjelom mišića može imati visok BMI, a da zapravo nema višak masnoće.
Creffova formula kao alternativa
Kao alternativa postoji Creffova formula, metoda za okvirno određivanje tjelesne težine koja u izračun uključuje više parametara. Osim visine, ova formula uzima u obzir dob i tjelesnu građu, koja se prema toj metodi dijeli na prosječnu, krupniju i sitniju.
Formula glasi: ((visina u cm - 100) + (dob / 10)) × 0,9.
Tako bi, primjerice, za osobu prosječne građe visoku 165 centimetara i staru 30 godina preporučena težina bila 61,2 kilograma.
Kod krupnije tjelesne građe, rezultat dobiven osnovnom formulom množi se s faktorom 1,1. Za istu osobu iz primjera (165 cm, 30 godina), preporučena težina bila bi približno 67,3 kilograma.
Za sitniju tjelesnu građu primjenjuje se faktor 0,9. U tom bi slučaju za osobu iz primjera okvirna vrijednost iznosila oko 55,1 kilogram.
Brojke nisu jedino mjerilo
Rezultate ipak ne treba promatrati kao strogo zadanu "idealnu" težinu. Creffova formula samo je jedan od načina za dobivanje okvirne vrijednosti i ne može sama po sebi pokazati je li težina zdrava.
Zbog toga se za procjenu zdravstvenih rizika prate i drugi parametri, poput opsega struka, jer je mjesto nakupljanja masnog tkiva iznimno važno za zdravlje. Jednostavno orijentacijsko pravilo glasi da bi opseg struka trebao biti manji od polovice tjelesne visine. Primjerice, osoba visoka 170 centimetara trebala bi imati opseg struka manji od 85 centimetara.
Prati se i omjer opsega struka i bokova. Veći omjer može upućivati na pojačano nakupljanje masnog tkiva u području trbuha, što je povezano s višim zdravstvenim rizicima.
Zaključno, jedna brojka na vagi ne daje potpunu sliku. Tjelesna građa, udio mišićnog i masnog tkiva, opseg struka, opća fizička kondicija i drugi zdravstveni pokazatelji znatno su važniji faktori u procjeni je li nečija težina primjerena.